Izdvojeno

Muhamed Čengić je rođen u Miljevini, u Fočanskom srezu, kao sedmo dijete, u vrijeme rata i najveće neimaštine 1942. godine. Otac mu je bio hodža i uputio ga je da se dalje školuje. 1953. godine je došao u Sarajevo, upisao se u peti razred osmogodišnje škole, i tu je završio peti, šesti i sedmi razred. U Foči je završio osmi razred i tri razreda gimnazije. 1960. godine u junu je završio redovno treći. Onda je bila mogućnost da istaknuti đaci mogu polagati dva razreda u jednoj godini i tu je priliku iskoristio. Bio je prvi fočanski đak koji je završio dva razreda gimnazije u jednoj godini. Tako je 60-te završio četvrti razred gimnazije te se u Sarajevu upisao na fakultet, a diplomirao je na Mašinskom fakultetu u Sarajevu. Zaposlio se u Hermesu, a 1975. godine je prešao u ljubljansku Lesninu u kojoj je ostao raditi do februara 1991. godine.

Nažalost, došlo je do raskola..Tu noć je Bosna plakala...

ReprezenT: Zašto ste i pod kojim okolnostima napustili BiH početkom rata?

Muhamed Č.: Odlukom Vlade od 23. Aprila 1992. godine, dobio sam nalog da idem službeno u Tursku. Imam sačuvanu tu odluku, prema kojoj sam trebao da ostanem u Turskoj određeno vrijeme, da bi, između ostalog, osigurao prostor za otvaranje naše ambasade u Ankari. Ali, nakon mog dolaska u Tursku, dobio sam obavijest iz Vlade BiH da do daljnjeg nećemo otvarati ambasadu, a u međuvremenu je došlo do blokade Sarajeva. Odmah poslije blokade grada i slučaja sa predsjednikom Izetbegovićem na aerodromu, te nemogućnosti da se vratim u Sarajevo, pitao sam predsjednika Izetbegovića, a i predsjednika Vlade Juru Pelivana da li da se vratim u Zenicu ili da ostanem u Turskoj. Rekli su da ostanem u Turskoj. Tako sam u svojstvu potpredsjednika Vlade ostao do 15. juna, do datuma formiranja nove Vlade. Poslije toga mi je saopćeno da ću biti postavljen za predstavnika BiH u Turskoj. Rješenje o tom postavljenju dobio sam od Predsjedništva BiH. Na tom položaju sam ostao sve dok nije došao prvi ambasador BiH u Turskoj, gospodin Hajrudin Somun. Pošto nisam bio postavljen ni na jednu drugu funkciju u zemlji ili inostranstvu, bio sam prinuđen da se vratim svojoj struci iz vremena prije političkog angažovanja. Odlučio sam da prihvatim ponudu „Lesnine“, tako da su me iz Slovenije postavili za šefa predstavništva u Istanbulu.

ReprezenT: Kako ste primili glasine o tome da ste pobjegli iz zemlje?

Muhamed Č.: Ne teško, već preteško. Kad sam se vratio u Sarajevo i saznao šta su sve pojedinci pisali o meni, šta su sve lagali o mom odlasku i o načinu mog odlaska, bio sam strašno pogođen. Naročito sam iznenađen onim što su govorili Omer Behmen i Mirsad Ćeman. Jer, na kraju, svi oni koji su se bavili politikom, koji su bili uz politiku, mogli su da znaju šta sam ja učinio u vremenu od formiranja stranke SDA do formiranja Vlade BiH i koliko sam učestvovao u rješavanju svih problema u parlamentu, boreći se protiv onih koji nisu htjeli da sačuvaju BiH. Iako su znali da ja nikad ne bi pobjegao iz svoje zemlje, oni su, suprotno činjenicama, izjavili da me ni Vlada ni Stranka nisu poslali u Tursku. Htio bi samo da vam kažem kakve se lažne ili netačne informacije šire. Pročitao sam u knjizi „Lukava strategija“ generala Sefera Halilovića kako on kaže da je na sjednici Predsjedništva bio protiv toga da se ja postavim na bilo koje mjesto u diplomaciji jer je bio obaviješten da sam koncem maja pobjegao vojnim avionom iz Sarajeva preko Srbije u Istanbul. Činjenice govore sasvim drukčije. Ja sam otišao koncem aprila, avionom koji mi je poslao potpredsjednik Savezne vlade Mitrović, istim avionom kojim sam išao mjesec dana ranije sa Vladinom delegacijom u Tursku, jer sam u to vrijeme smatrao da taj avion pripada bosanskoj vladi, kao i saveznoj. Došao sam u Beograd tim avionom. Sačekao me je turski ambasador. Kod njega sam u rezidenciji prenoćio dvije noći. U Beogradu sam uspio da isposlujem, kod Savezne Direkcije za letenje, prihvatanje dva turska aviona sa lijekovima i humanitarnom pomoći na Sarajevski aerodrom. Drugi dan me je turski ambasador ispratio do aviona na relaciji za Istanbul.

ReprezenT: Da li je SDA uradila dovoljno na pripremi odbrane zemlje?

Muhamed Č.: Stranka sigurno nije uradila dovoljno, a zašto nije, imaju dva razloga. Jedan je sadržan u našoj nemoći, a drugi u nedovoljnom iskustvu. Treba samo vidjeti sastav rukovodstva Stranke: činili su ga ljudi koji su još ‘89. željeli da formiraju demokratsku stranku. Tada mi nismo mogli da biramo ljude koje smo htjeli, jer mnogi nisu željeli da se uključe u njen rad. Sa pobjedom na izborima 1990., mi smo malo ojačali, ali, ipak, nismo imali toliki broj ljudi koji bi mogli pristupiti pripremama organizovanog otpora, iako smo znali da će sigurno doći do agresije. Neki su znali, neki i nisu. Neki su mislili da će se ipak moći pregovorima spriječiti agresija. Mislim da je svakome trebalo biti jasno, poslije Karadžićeve izjave da će muslimanski narod nestati, da je nužno pristupiti širem organizovanju otpora. Nažalost, desilo se da je prvih dana agresije najveći broj Bošnjaka poginuo, da je među njima bio najveći broj odraslih civila i djece. To je žalosno, ali tu se ipak nije moglo nešto naročito učiniti.

ReprezenT: Da li je bošnjački politički vrh prije početka agresije imao mogućnost političkih kalkulacija koje bi umanjile mogućnost predstojećeg rata?

Muhamed Č.: Predsjednik Izetbegović je pokušao sa stepenastom federacijom, pokušalo se i sa Lisabonskim sporazumom. Međutim, to se ipak nije prihvatilo. Možda se može spomenuti historijski sporazum kojeg su napravili Adil Zulfikarpašić i Muhamed Filipović. Možda je čak trebalo razmisliti i o mom prijedlogu na zadnjoj sjednici Skupštine RBiH, kada su srpski poslanici napuštali Skupštinu, da se izvrši nova regionalizacija BiH, pri čemu bi se poštovala etnička pripadnost stanovništva na određenim područjima. Vlada je prije toga sklopila ugovor sa Ekonomskim institutom da uradi elaborat nove regionalizacije BiH da ne bude više 109 općina, nego da ih bude 50 ili možda 150, ali da se, pored osnovnih uvjeta, u procesu formiranja općina uzme u obzir i etnička pripadnost stanovništva na tim područjima.

ReprezenT: Kako su birani bošnjački ministri u prvoj Vladi BiH nakon izbora i smatrate li da ste odgovorili zahtjevu vremena kad ste bili na funkciji?

Muhamed Č.: Mogu reći da je bio veliki problem izabrati prve ministre u prvoj Vladi BiH zato što veliki broj ljudi iz prethodnog sistema, koji je bio na visokim funkcijama, nije se želio uključiti u Vladu koju je sastavila SDA. Mi smo razgovarali sa nekim ljudima koji nisu htjeli da uđu. ReprezenT: Sa kojim?

Muhamed Č.: Ne bi želio imena navoditi. Neki nisu ni živi. U svakom slučaju, ne bi o tome razgovarao. Mi smo čak jednom čovjeku nudili da bude predsjednik Vlade, jer je bila prva varijanta da Musliman bude predsjednik pošto je SDA dobila najveći broj glasova. Delimustafiću je bilo najteže.

ReprezenT: Zašto nam ne kažete, bilo bi zanimljivo da znamo imena!

Muhamed Č.: Ne želim ih saopćiti. Između raspoloživih ljudi, izabrali smo za ministre one koje smo smatrali najboljim, najpoštenijim i najstručnijim. Da li smo odgovorili vremenu to je posebno pitanje. Samim dolaskom na vlast, došli smo u tešku situaciju: odmah je došlo do raskola u partnerskim strankama, jer mi nismo pravili koaliciju nego smo bili partneri u vlasti. Bolje bi bilo da smo napravili koaliciju i da smo se dogovorili šta koja stranka želi, šta koja stranka hoće u toj vladi, i u kojem će pravcu djelovati. Ministri iz prve Vlade, od ministra Bektića do ministra Jahića i svih ostalih iz SDA, radili su maksimalno koliko su mogli. Bila su to teška vremena. Kad je došlo do pitanja opstanka BiH u sastavu Jugoslavije, uslijedilo je pucanje po najtanjim šavovima, koje je vodilo nacionalnim podjelama. Vjerujem da je ministru unutrašnjih poslova bilo možda i najteže, jer tamo je bio najveći problem u pogledu uspostavljanja jedinstvene policije, da li ona radi po zakonu, po Ustavu, ili radi prema interesima i nalogodavcima, a zna se šta su oni htjeli. Meni je bilo vrlo teško u tom periodu: krenuo je val masovnih štrajkova, prestale su da rade fabrike, blokiran je ne samo drumski nego i željeznički saobraćaj.

ReprezenT: Kako ste vi uopće postali jedan od osnivača Stranke demokratske akcije?

Muhamed Č.: Postao sam osnivač Stranke iz dva razloga. Jedan je što sam od 1968. radio u jednoj slovenačkoj firmi i putovao po Evropi uzduž i poprijeko. Tada sam vidio šta znači demokratija, šta znači višepartijski, a šta jednopartijski sistem, šta znači Istočna Njemačka, a šta Zapadna. S druge strane, vidio sam kako Slovenci, mada su i oni u sastavu komunističke Jugoslavije, ipak imali drugačije metode rada. Taj njihov komunizam bio je malo mekši i više je koristio građanima. Zato sam želio, onog dana kad je bilo moguće formirati demokratske stranke, da i mi formiramo jednu demokratsku stranku koja će zastupati bošnjački narod. Tada sam mislio ne samo na muslimanski bošnjački narod nego i na bosanski narod, jer kad smo formirali SDA ona je bila višenacionalna stranka. Nažalost, to je otpalo sa formiranjem SDS-a i HDZ-a, jer su one bile čisto nacionalne stranke. Moja je želja bila da u pravo vrijeme formiramo stranku: zato sam sa Izetbegovićem stupio u kontakt i došlo je do prvih razgovora i dato ime stranci. Jedan dan smo raspravljali o tome, a drugi dan je Safet Isović došao sa prijedlogom da nosi naziv: Stranka demokratske akcije. Mi smo to prihvatili. Zašto sam ja uopće ušao u politiku, iako sam bio vrlo uspješan u sasvim drugim poslovima? Smatrao sam da ja, kao Muhamed Čengić koji je materijalno tada dosta dobro stajao, a znao šta je jednopartijski, a šta višepartijski sistem, mogu dati značajan doprinos. Ali, vjerujte, nisam mislio da ću se aktivno baviti politikom. Uoči osnivačke skupštine nisam htio da uđem u rukovodstvo Stranke. Međutim, kad sam vidio da mi nemamo profesionalaca političara, ljudi koji bi mogli krenuti u tom pravcu u kom sam ja želio, rekao sam Izetbegoviću: -Dobro, ja ću onda ući u to uže rukovodstvo. I tako sam na Osnivačkoj skupštini 26. maja postao generalni sekretar.

ReprezenT: Koliko dugo ste poznavali prije osnivanja stranke Aliju Izetbegovića?

Muhamed Č.: Aliju Izetbegovića poznajem od septembra 1953. godine, tako da mogu reći da je on, pored mog rahmetli oca i moga brata, imao možda najveći uticaj na formiranje moje ličnosti. Za mene je bio pojam muslimana intelektualca, bio je vjernik. S obzirom da je moj otac bio hodža i da sam čitav život bio vjernik, bilo mi je drago da susrećem takve ljude.Naročito su bili česti naši susreti za vrijeme mojih studija. Dosta smo razgovarali, između ostalog i o politici, i o tome kako vlast treba da bude smjenjiva. Za tih 45 godina dosta smo izmijenili različitih tema, tako da nam uopće nije bilo teško da se nađemo zajedno na poslu formiranja stranke 1989. godine.

ReprezenT: Koliko se Izetbegović promijenio kada je došao na vlast?

Muhamed Č.: Ne mogu da kažem u kojem smislu se promijenio. Mogu reći da je Izetbegović tada zastupao mišljenje da čovjek ne smije dugo da ostane na vlasti, da, na kraju krajeva, ljudi, ako su u godinama, ne smiju ostati doživotno na vlasti. To je bila njegova teza i ja se sjećam da smo mi o tome razgovarali još kad je Tito bio na vlasti. Međutim, ja ne mogu sada o Izetbegoviću puno govoriti, jer sam ga rjeđe sretao zbog mog boravka u Turskoj. Viđao sam ga uglavnom u Zagrebu, ali zaista ne mogu govoriti o njegovoj promjeni. No, ja i danas smatram da treba više partija, da treba jedna stranka koja bi bila stvarno konkurentska SDA. Mislim da više nema stranke u bošnjačkom narodu koja nije za cjelovitu, jedinstvenu, nedjeljivu Bosnu i Hercegovinu.

ReprezenT: Zašto je Stranka odbila povratak nacionalnog imena uoči popisa stanovništa 1992. godine?

Muhamed Č.: O tom problemu smo mi razgovarali, Izetbegović, Zulfikarpašić i ja, i došli do jedinstvenog zaključka da idemo na popis sa imenom Musliman, da se ne bi podijelili na muslimane i bošnjake. Jednostavno, da se zna koliko ima Muslimana u BiH, s tim što smo se dogovorili da odmah poslije popisa pristupimo promjeni naziva Musliman u Bošnjak. Nažalost, raskolom u SDA to je pitanje zaboravljeno, tako da je riješeno tek na bošnjačkom kongresu. Osobno mislim da smo mi i na popis trebali ići sa imenom Bošnjak, a pogotovo da smo trebali odmah poslije popisa vratiti to naše povijesno ime, jer bi nas i u toku agresije mnogi ljudi drukčije tretirali u vrijeme vođenja medijske kampanje protiv BiH.

ReprezenT: Kako ste vi doživjeli razlaz u Stranci sa Adilom Zulfikarpašićem i Muhamedom Filipovićem?

Muhamed Č.: To je bio moj prvi neuspjeh u politici, jer vjerujte, do tog razlaza sve nam je išlo uzlaznom putanjom. Taj sukob i razlaz mene je jako puno pogodio i mogu vam reći da sam najmanje pet puta išao od Izetbegovića do Zulfikarpašića, pa opet nazad, pokušavajući da otklonim uzroke njihovog razilaženja. Nažalost, u tome nisam uspio. Drugo jutro sreo sam se s Filipovićem pred prostorijama SDA u Ferhadijinoj ulici i s njim žučno raspravljao. On mi je rekao: -Pa, daj, opet razgovaraj sa Adilom. Nažalost, došlo je do raskola. Tu noć jeBosna plakala. Adil Zulfikarpašić je čovjek sa velikim političkim iskustvom koji nam je mogao mnoge stvari realizirati. To je pokazalo i njegovo učešće u njegovoj predizbornoj kampanji. Raskol je doveo u pitanje i programsku orijentaciju Bošnjaka.

Razgovarao: Esad ŠABANAGIĆ

Add comment